
NM: Jedan od povoda naše posete je donacija koju je škola upravo dobila, o čemu je tačno reč?
Nastić: Donaciju smo dobili od Telekoma u vidu računarske opreme i nastavnih učila. Oni, kao velika firma, imaju tu praksu da doniraju s vremena na vreme određena sredstva, posebno školama. Ja sam sticajem okolnosti, na jednom od seminara, saznao za tu informaciju, obratio se Telekomu preko njihovog obrasca za apliciranje i oni su usvojili našu molbu i opredelili sredstva. Taj iznos od 300.000 smo iskoristili da nabavimo laptop računare, štampače, kao i bele table jer smo procenili da nam je to najpotrebnije.

NM: Problem vršnjačkog nasilja je sve učestaliji, kako se borite sa tim?
Nastić: Vršnjačko nasilje je jako prisutno u medijima u poslednje vreme, a mogu da kažem, bez lažne skromnosti da, evo već 18 godina kako radim, mi u školi nismo imali nekih većih incidenata. Sitna koškanja među decom u pubertetu su na neki način i normalna, ali od juna prošle godine, otkad sam ja direktor, nismo imali nijedan incident koji je zahtevao neki disciplinski postupak ili bilo šta u tom smeru. Verovatno ima ulogu i to što smo mala škola, nemamo veliki broj đaka, a oni se svi među sobom i poznaju, verovatno još iz osnovne škole, tako da i to verovatno igra ulogu. Nije ista atmosfera u velikoj školi sa 1.000 đaka i u maloj sa oko njih 200. Škola ima video-nadzor i spolja i iznutra, ali to bi moglo da bude malo bolje jer nisu pokrivene sve tačke unutar škole, ali veći deo je pokriven. Video-nadzor imamo duži niz godina i mogu da kažem da to u određenim situacijama dosta pomaže, a u današnje vreme je i normalno da svaka institucija poseduje video-nadzor.
NM: Kakvo interesovanje vlada za smerove u Srednjoj stručnoj školi Crvenka?
Nastić: S time smo, recimo, imali mali problem prošle godine jer Ministarstvo prosvete u poslednjem trenutku nije prihvatilo, a jedan smer je i ukinulo mesec dana pred upis. To je nešto na šta mi ne možemo da utičemo, ali nas je navelo da razmislimo o izboru smerova jer su i škola i upis đaka postali tržište, imamo sve manji broj đaka, a sve više slobodnih mesta i onda jednostavno moramo biti konkurentni, ponuditi deci i roditeljima nešto što će im biti interesantno da bi se upisali baš kod nas u školu, pa smo ove godine i radili u tom smeru. Doneli smo odluku na nastavničkom veću da ćemo ići prema dualnom obrazovanju, s obzirom na to da je naša škola srednja stručna škola, što i sam naziv kaže. Zanimanja će pre svega biti u vezi sa privredom, da bi đaci koji upišu našu školu, u velikoj meri mogli da se oslone na neku od velikih kompanija koje postoje u Crvenki, a s kojima imamo izuzetnu saradnju, pre svega kompaniju „Jaffa“, koja je i ranije maksimalno izlazila u susret. Od 1. septembra ćemo tako, ako sve bude kako treba, ići sa prehrambenim tehničarem kao delom dualnog obrazovanja i da će učenici na taj način ići i na nastavu i na usavršavanje, da bi završetkom škole praktično bili već gotovi radnici koji mogu odmah da krenu profesionalno da rade u kompaniji.
NM: Koliko se takav smer u dualnom obrazovanju razlikuje od klasičnog?
Nastić: Razlikuje se pre svega u praksi. Ministarstvo je pre samo par nedelja razmatralo uvođenje dualnog obrazovanja za smer prehrambeni tehničar jer je sama kompanija „Jaffa“ tražila od Ministarstva i Privredne komore Srbije veći broj časova prakse. To je automatski proizvelo i reakciju u Privrednoj komori Srbije, na osnovu čega su procenili da bi taj smer mogao da uđe u dualno obrazovanje, da bi mogao da se podigne broj časova prakse. Generalno, dualno obrazovanje i treba da ima veći broj časova praktičnog rada, da bi đaci mogli da uče taj posao za koji se školuju, da sutradan, kada završe školu mogu odmah da budu radnici bilo koje kompanije. U toj tržišnoj utakmici mi smo se dotakli novog smera, tražili smo Ministarstvu prosvete da upišemo potpuno novi smer, koji dosad nismo imali u našoj školi, a to je vozač motornih vozila. Onaj ko prati medije, često može da pročita da u celoj Srbiji fali vozača gradskog prevoza, transportnog saobraćaja i tako dalje. U Crvenki imamo veliku firmu „Zaliv“ koja se bavi transportom, s kojom takođe imamo odličnu saradnju, pa smo došli na ideju da tražimo taj smer za upis, „Zaliv“ je stao iza nas kao škole i uputili smo dopis Privrednoj komori Srbije da tražimo zajedničkim snagama da taj smer dobijemo od Ministarstva pošto je velika potražnja i mislim da bismo sa tim smerom imali dobar odziv.

NM: Moramo primetiti da su ovo poprilično velike promene u SSŠ Crvenka?
Nastić: Jesu jer moramo da pratimo trendove iz razloga što je nama svaki đak značajan i bitan. Da bismo uspeli da budemo u toj trci, moramo i mi da pratimo i menjamo profile. U vreme kada smo menjali ime škole, koja se nekada zvala Poljoprivredno-mašinska, moja ideja je bila da je promenimo u Srednja stručna škola Crvenka, upravo iz razloga što sam već tada razmišljao da nećemo moći da nastavimo kao što je nekada bilo, da 20 godina imaš jedan smer, nego ćemo morati da menjamo smerove, jer tržište rada je najmerodavnije i ono pokazuje za kojim profilima postoji potreba. Mi kao škola se trudimo da ispratimo koliko možemo, da bismo osposobljavali decu koja bi ovde mogla da dobiju posao, jer je trend, nažalost, takav da deca masovno odlaze u inostranstvo, a nije poenta da svi odu. Škola je vaspitno-obrazovna institucija koja tu decu treba da nauči i osposobi, a dalje to više nije do nas. Dalje bi trebalo da neka druga institucija obezbedi da ta deca, koja budu osposobljena za određeni posao i dobiju taj posao, da bi mogla da ostanu.
NM: Da li vaša škola pruža neke komercijalne usluge?
Nastić: Mi imamo određene proširene delatnosti u okviru poljoprivrede i prerade hrane, ali to je sve na nivou škole. To što imamo staklenik, plastenik, đačku kuhinju itd, to je sve napravljeno da bi deca imala praksu, da bi tu učila da rade i da se osposobljavaju. Zvanično jesmo registrovani, ali od toga nemamo nekih prihoda, sem da se pokrije materijal koji mora da se uloži, kao što su za staklenik zemlja, seme ili održavanje. Dakle, taj prihod koji imamo od cveća bude uložen u proizvodnju za sledeću godinu. To postoji samo da bi bilo samoodrživo, da ne moramo da ulažemo dodatna sredstva.
NM: Kakvu saradnju imate sa gerontološkim centrima u okolini?
Nastić: Baš neki dan je naša delegacija nastavnika i đaka posetila Gerontološki centar Vrbas. Redovnu saradnju imamo sa kulskim gerontološkim centrom i to traje već godinama. Sa Vrbasom smo uspostavili saradnju od ove školske godine i ljudi su izuzetno zadovoljni i tražili su od nas da se to praktikuje bar jednom mesečno. Oni pod svojim patronatom imaju i Dom u Kucuri, kulski ima Dom u Krsturu, tako da su to praktično četiri mesta koja naše kolege i đaci pokrivaju. Oni odlaze tamo s vremena na vreme, kada postoji potreba i na taj način pomažu našim najstarijim sugrađanima. To je đacima najbolji vid prakse. Oni rade ovde u školi, ali najbolje je kada se susretnete sa nepoznatom osobom i kada prvi put nekoga šišate, to je upravo ono što vas čeka sutra na poslu. Zato je to odlično iskustvo za njih, jer ako sutra budu radili, iste stvari će raditi i na poslu, tako da je odlazak u te centre najbolji uvod u posao koji ih čeka kada završe srednju školu.
NM: Da li u školi postoji mogućnost da neko od sugrađana dođe na šišanje?
Nastić: Vrata naše škole su otvorena, ne samo za šišanje, nego i za sve ostale delatnosti koje praktikujemo. Recimo, kada imamo cveće i ostane nam dosta toga, po Crvenki se razglasi i razgrabi se za jedan dan jer znaju da je kvalitetno odrađeno. Napominjem da mi nismo komercijalni, nego smo samo tu da pokrijemo naše troškove.

NM: Da li imate neku saradnju sa drugim školama u Srbiji ili inostranstvu?
Nastić: Baš danas je naša delegacija otišla u Đakovu u Hrvatsku. Mi već godinama imamo saradnju sa njihovom poljoprivrednom školom. Oni isto dolaze kod nas kada imamo Dan zdrave hrane. U pitanju je Poljoprivredna škola „Anton Horvat“ i oni danas imaju Dan škole. Ove godine ja nisam mogao da idem jer slavimo Svetog Savu, a ja sam ovde domaćin. Sa njihovim direktorom je dogovoreno da dosadašnja protokolarna saradnja bude drugačija i da razgovaramo konkretno o projektima, pošto su oni sada deo Evropske unije. Postoje razni fondovi iz kojih mogu da se povuku određena sredstva u prekograničnim projektima i u saradnji sa školama koje se nalaze u državama članicama Evropske unije, a budući da već imamo lep odnos, zašto da to ne proizvede neki konkretan rezultat. S obzirom na to da imamo slične delatnosti, napravili bismo neki zajednički projekat, na osnovu kojeg bismo mogli da dobijemo sredstva. Ja sam sa direktorom njihove škole razgovarao nedavno telefonom i on je oduševljen idejom da konačno nešto i radimo, da ne bude da se samo neobavezno družimo i nadam se da će tu biti neki veći pomak. Što se tiče škola kod nas, imamo kontakte sa svim školama iz naše opštine, što je i normalno jer se svi poznajemo i kolege smo.

NM: U kakvim sve projektima škola učestvuje?
Nastić: Mi smo u poslednja tri meseca imali projekte koje smo slali stranim ambasadama, a po mom mišljenju, najvažniji je onaj za rekonstrukciju stolarije u školi jer su nam prozori zaista u lošem stanju i od 1986. godine, otkad je zgrada napravljena i useljena, nije se ništa radilo sem malog krila koje je svojevremeno zamenjeno. Taj projekat smo poslali Ambasadi Nemačke, da pokušamo da dobijemo ta sredstva i zamenimo stolariju jer imamo problem, pogotovo u zimskim mesecima. Imamo manje projekte s kojima radimo kao što je recimo program mobilnosti koji radi jedna naša koleginica, a tiče se razmene iskustava sa zemljama Evropske unije. Ovo radimo jer za sledeću godinu pokušavamo da pripremimo novi profil i želimo da vidimo kako to funkcioniše u inostranstvu. Želja nam je da iskustvo drugih ljudi, koji to rade dosta duže, primenimo i kod nas i da to ima svrhu i cilj, da ne bude samo protokolarno.
NM: Kakve rezultate đaci postižu na takmičenjima, šta biste izdvojili?
Nastić: Ne mogu reći da smo najjači u jednoj oblasti jer svake godine bude neko od đaka ko je talentovan za nešto. Jedne godine to budu rukometaši, prvaci Srbije, druge godine neko od đaka pojedinačno ode na republičko takmičenje u atletici, zatim neko ode na takmičenje iz biologije itd. Škola je ranije, dok je Rukometni klub „Crvenka“ bio u prvoj ligi, bila poznata po rukometašima, imali smo Školu rukometa „Jaffa“ i zaista smo bili neprikosnoveni na školskim takmičenjima, čak smo svojevremeno išli i na svetsko prvenstvo u Francuskoj, ali s obzirom na to da je crvenački rukometni klub pao na neke niže grane, to se odmah oseti i u školi, tako da ne možemo reći da nam je rukomet prioritet. Jednostavno, kako koje godine izbije neko od talenata, tako se prema njemu i ravnamo.
NM: Da li imate problema sa stručnim kadrom?
Nastić: U poslednjih nekoliko godina je na snazi zabrana zapošljavanja. Mi imamo situaciju da, kada smo pre dva-tri meseca imali bilo kakvu naznaku da bi moglo doći do odmrzavanja te priče, seli i napravili presek stanja, ako nas budu kontaktirali, da imamo da pošaljemo odmah, da ne čekamo. Tada smo shvatili da imamo samo dvoje ljudi koji su zaposleni na određeno, praktično su svi zaposleni stručno, tako da što se tiče struke, posebno stručni predmeti koji su u vezi sa smerovima koje imamo, sve smo zastupili ljude iz struke. Profesor matematike i profesor fizike su deficitarna zanimanja, ali mi, sticajem okolnosti imamo čoveka koji dolazi u Crvenku iz Novog Sada i više od 20 godina radi kod nas u školi. On je toliko vezan za našu školu, da mu ne pada teško da putuje iz Novog Sada u Crvenku. Imamo sreću s te strane, da ljude koji dođu da rade kod nas, nekako vežemo i oni vole da ostanu tu, tako da nemamo problema.

NM: Šta biste izdvojili kao trenutno najveći problem u školi?
Nastić: U materijalnom smislu, to su pre svega prozori kao nešto što je urgentno. Ako ne uspemo da dobijemo sredstva po projektu, moramo naći neki drugi način. Tu je problem i bezbednosti jer je stolarija dotrajala i nije bezbedna pre svega za decu, ali nije toliko urgentno nego smo jednostavno videli da je to nešto što treba da se odradi ove godine, da bi se problem rešio i da u novu školsku godinu uđemo sa sređenom stolarijom. Uvek ima sitnijih stvari, mogla bi da se poboljša ta računarska varijanta, da se u svakoj učionici stavi računar, da se poboljšaju internet veze i slično, ali to su usputni problemi svih škola. Generalno nemamo prevelikih problema u tom smislu. Mi smo iz naših sredstava i sa našim kadrovima uspeli da napravimo već neki mali krug, što se tiče internet konekcije i povezanosti.
NM: Kako stojite na polju inkluzivnog obrazovanja?
Nastić: To je problem u celoj Srbiji, zato što se desi da vam dodele dete u programu inkluzivnog obrazovanja, a vi niste obučeni za to. Vi ste obučeni za redovnu nastavu i niko vam nikada nije držao seminare ili obuku za tu decu. Još veći problem je što te dece u poslednje vreme, nažalost, ima sve više i nije lako za nastavu jer je teško izbalansirati čas kada u odeljenju imate dva inkluzivna đaka i 20 ostalih koji prate redovni program. Teško je posvetiti se samo inkluzivnim đacima, a ne zapostaviti većinu, a opet, ako se posvetite većini, zapostavljate inkluzivne đake. To je taj problem koji postoji i koji se rešava planovima koji su individualizovani. Za tu decu su posebno napravljeni programi koji su prilagođeni njima, u zavisnosti od rešenja interresorne komisije. Eto i to improvizujemo, kao i svi ostali moramo da se prilagodimo, tako zakon nalaže i onda i mi to tako radimo. Uglavnom, nismo imali nekih problema što se toga tiče, roditelji sarađuju, što je najvažnije u celoj priči. Oni dolaze u školu, naša pedagoška služba i mi kao nastavnici sarađujemo s njima i s te strane nismo imali problema. Ovo sam malopre izneo više kao zamerku jer je ljude trebalo osposobiti pre ulaska u tu priču ali kao što kažem, improvizacija nekada mora da se odradi.
N. Janjanin, M.V.