
NM: Kako je nastao bend „Veliki prezir“?
Kole: Bend je nastao ovde gde sada sedimo u Vrbasu, tačnije nastala je samo ideja da će se bend zvati „Veliki prezir“, da ću ja svirati u njemu i da ću eventualno pronaći saborce koji će da mi pomognu u tome. Međutim, moje pravljenje pesama je trajalo godinu dana i za to vreme nisam uspeo da nađem bend, pa sam otišao sâm da snimim prvi singl „Samo tebe znam“. Otišao sam kod prijatelja Peđe Pejića, koji je nekad držao studio „Do Re Mi“ u Novom Sadu. Tamo se u isto vreme nalazila grupa „Deca loših muzičara“ i snimali su ploču. Ja sam bio u fazonu „E, strava! Je l’ možete vi da mi odsvirate bubanj i bas, a ja ću gitaru i da otpevam neku pesmu? Častim pivo.“ Tako sam snimio prvi singl i prvi spot sa prijateljima sa FDU i tek onda sam uspeo da nagovorim neke ljude da sviraju sa mnom. Tako je izgledao početak.
Svi ljudi koji su činili prvu postavu bili su iz Vrbasa i ta prva postava je u skromnim uslovima snimila prvu ploču za muzičku kuću „Metropolis“. Sećam se da je bilo vrlo toplo i teško u studiju devedesetih, bez mnogo sredstava, kvarila se oprema, ali kad smo završili ploču imali smo odličan odziv medija i kritike, čak i publike. Međutim, kako smo snimili prvu ploču, tako se bend raspao i onda smo propustili jedan veliki komad vremena da realizujemo karijeru jer nismo mogli da sviramo, otišao je bubnjar, otišao je basista, gitarista…
Dugo je trajala pauza, uvek smo pravili ogromne pauze između ploča jer se stalno nešto desilo. Tek poslednja dva albuma smo imali konstantnu ekipu koja stalno svira i to je već 15 godina jedan bend koji je konstantan, bez izmena članova, što je dalo rezultate u vidu mnogo koncerata ovde i u regionu. Sad smo ponovo u nekoj hibernaciji i trebalo bi ponovo da snimamo ploču.
NM: Koji period postojanja benda je tebi ostao u posebnom sećaju i da li je neki bio posebno težak?
Kole: Početak je bio najteži. Mnogo se teško živelo devedesetih, nemaš za žice, prosto je bilo heavy. Interesantno je da smo, dok se bend nije raspao, imali dosta koncerata, pa onda i posle toga. S druge strane, publika je dolazila, bilo je mnogo više mesta gde se svira i još je moglo da se svira dosta za nikakve pare, ali nije to ni bilo važno. Na kraju će se ispostaviti da ni danas nije mnogo važno. Nemam ništa loše da kažem, nije bio nikakav posebno težak trenutak, osim kad se prvi „Veliki prezir“ raspao, bilo je pitanje da li da uopšte pokušavam ponovo, ali to je izgleda bilo jače od mene. Morao sam da nastavim to da radim.
NM: U trenutnom sastavu benda vas dvojica ste iz Vrbasa. Kakav je osećaj pripremati se za nastup na festivalu u svom rodnom gradu, odakle je bend i potekao?
Kole: Pre svega, zanimljivo mi je što sviramo baš u Vrbasu, to mi je posebno drago, jer ovde smo za ovih 25 godina imali možda tri koncerta. Poslednji put smo svirali na trgu pre jedno sedam godina, ne sećam se kojim povodom i s kim smo svirali, i nije bilo nikog jer je bilo mnogo hladno. Ovo je super prilika da ljudi iz našeg grada dođu i čuju kako to zvuči danas i poslednjih 15-20 godina.
NM: Koja je tajna u Vrbasu, pa je izrodio toliko dobrih muzičara i uspešnih bendova?
Kole: Ne znam u čemu je fora, ali činjenica je da postoji interesovanje za takvu vrstu izražavanja. Vaši čitaoci se možda ne sećaju, ali ovde na trgu je bio neki koncert za mir, što je Jutel organizovao kada je počinjao rat u SFRJ. Mislim da je ceo Vrbas tada bio na trgu i sviralo je jedno dvadeset bendova. To su bili lokalni, mali bendovi iz Vrbasa, Kule, Crvenke i bilo je 5.000 ljudi na koncertu.
NM: Delimično si odgovorio na ovo pitanje, ali možda možeš nešto da dodaš. Posle velikog uspeha sa albumom „Veliki prezir“ napravili ste veliku pauzu. Zbog čega bend nije ništa snimao nekoliko godina?
Kole: Posle svakog albuma smo pravili pauzu od četiri, pet godina, kao Olimpijske igre. To je bilo zbog nekih personalnih kriza, krize benda. Vrlo je teško jer snimamo nekako kompleksnu rok muziku, koja nije baš na prvo slušanje i onda je potrebno vreme da se takva muzika primi, moraš više da se trudiš da bi takva muzika došla do slušalaca, da bi napravio nekakvu kritičnu masu. To se jeste desilo, ali trebalo nam je vremena i nekad nismo imali ni snage da isteramo stvar do kraja, nedostatak ambicija, promene u početku, dok se nije ustalio ovaj bend koji se zove „Veliki prezir“ i koji postoji već 15 godina u istom sastavu.
NM: A zašto baš naziv „Veliki prezir“?
Kole: To je ideja nastala na druženju u nekoj od kafana. Ja ću da pravim bend. Kako će se zvati? Zvaće se „Veliki prezir“. Ima onaj Godarov film „Prezir“, mnogo sam voleo taj crni talas, pa kao, može li nešto da bude smešnije i da bude u nekom kontrapunktu sa onim čime ja želim da se bavim. Hteo sam da bude neko metal ime, da misliš da je nekakav užasan hevi metal, a da bude sasvim suprotno od toga. Ne kažem da je metal užasan, nego prosto da ima neku dozu agresivnosti i da ima tu neku konotaciju vremena u kome živimo, a u pitanju su devedesete, tada je nastao bend. Onda sam mogao da kažem da je to zbog Godara, zbog Velikog vezira, a ne zato što živimo u jednom izopačenom vremenu i degenerisanom društvu.
NM: Koliko se muzika koju danas svirate razlikuje od one na početku benda?
Kole: Nama se razlikuju čak i živi nastupi od studijskih aranžmana. Ono što imamo na pločama je trideset posto od onoga na koncertu. To je nama valjda svojstveno, nikada nismo uspeli da zabeležimo ono što proizvodimo lajv, iz ko zna kojih razloga. Prearanžirane su pesme i drugačije zvuči, tako da razlike postoje čak i u tom segmentu, a od albuma do albuma se svakako razlikuje. Mislim da je nama veliki kvalitet to što i na pločama imamo veliku raznolikost. Ova pesma je kao neki psihodelični pop, sledeća će biti eksperimentalni ko zna šta. Imamo jednu ploču gde skoro nismo svirali gitare. Ko je imao snage da presluša te ploče, zna da čak i na njima imaš od nekog psihodeličnog hard roka do polubalada. Nisu to čak ni balade nego neke eksperimentalne elektro-pop pesme.
NM: Šta možeš da kažeš o današnjoj rok sceni u Srbiji? Ima li je?
Kole: Ima, kako da ne. Nikada, ni kao mlađi, a ni danas, nisam znao šta je mejnstrim, šta nije. Znam samo kad mi se nešto dopadne, a ono što se meni dopadne obično nije mejnstrim. To su bendovi koji su polupoznati ili nepoznati i takvi bendovi mi nekako najviše uđu u uvo. Uvek prepoznam neku vrstu oštrice i originalnosti i to obično mejnstrim publika nikad ne provali, ne znam zašto, zato ja nisam nikada znao kako se to radi. Kao, što ne napravite neki hit, reko’, ja to ne kapiram.
NM: Da li se pripremate za Heart Rock Fest? Hoće li biti nekih iznenađenja?
Kole: Ne pripremamo se ništa specijalno, sviramo probe kao i uvek. Koncerti, nama lično, a mislim i publici, uvek jesu puni iznenađenja jer uvek dolazi do nekih poluimprovizovanih stvari, nekad je neka pesma tiša, nekad glasnija, nekad je neki deo duži, nekad kraći… Vrlo smo opušteni kad sviramo koncert u smislu da se prepustimo tome i to uspeva zato što beskrajno uživamo. Već toliko poznajemo sebe da možemo čak i tu vrstu forme da proširimo, da se malo zezamo u muzičkom smislu.
NM: Koliko je moguće improvizovati na samoj sceni?
Kole: Koliko hoćeš. To je u stvari najzanimljivije. Zašto da ideš da sviraš, ako već imaš sve isprogramirano? Moraš da imaš neku vrstu slobode.
NM: Možeš li da otkriješ kakvi su planovi, hoće li biti uskoro nekog novog izdanja?
Kole: Biće do zime nekakav prvi singl, potpuno novi, ne znam kad tačno. Izdanje će sigurno biti jer smo rešili neki deo konstrukcije za tu ploču. Ne bih ništa unapred da pričam, ali ako bude biće, ako ne bude, isto je ok.