
On je otpevao sve naše tuge i ljubavi.
To i nije neko čudo jer Balašević je otpevao sve naše tuge, sva razočaranja, sve sretne i tužne ljubavi, smrti, ratove i besmisao istih. Svojim neverovatnim talentom i osećajem za reči opisao je sve naše živote i sudbine i poznavao naše najdublje i najskrivenije osećaje bolje od nas samih. I niko nije tako opisao tu prostu dušu slavensku kao on.
Nemoguće je izdvojiti njegove najbolje pesme. I vrsnim poznavateljima njegovog opusa i njegovim najvećim obožavateljima teško je izdvojiti jednu ili pet najdražih pesama.
Jednom je rekao: „Život? To ti je ono na grobu, pa kad piše godina rođenja i godina smrti. E, ona crtica između, to je život…“
Otišao je previše rano. Đorđe Balašević umro je u petak u 68. godini. Pokopan je danas. U tišini. Baš kako je i tražio u staroj pesmi. „Nek mi ne drže govore, nek’ drugom pletu lovore“, zaželio je Balašević još davno. Tako je i bilo.
Balašević je ispraćen danas na Gradskom groblju u rodnom Novom Sadu u krugu najuže porodice i uz tamburaše koji su svirali pesmu Olivera, posvećenu njegovoj supruzi.
Kao i mnogi gradovi širom regiona i u Kuli je odata pošta Đorđu Balaševiću, u velikom parku kod spomenika Kulskom pobedniku.




